“Hey guys, be nice on this job, customer is a lady, we are delivering her her son’s stuff, her son is dead” reče Havijer dok nas vozi ka sledećem poslu. Pitam ga da li joj sin bio u vojsci. Nešto je promrmljao, vidi se nit zna ni ga interesuje.

Parkirali smo kamion, hodamo ka kući, ja se već pripremio za ženu u crnini, ispijenu od suza. Otvara ženče lepuškasto u roze majci i farmericama, oči su joj blago suzne dok razvlači ljubazan osmeh ka nama. Predstavismo se, pozdravismo, “Mi smo iz firme za selidbe došli smo da vam dostavimo stvari”.

Ja znam da joj je umro sin ali namerno zatupim malo engleski jer ne bih da pričam o tome – pravim se lud, ne bih da joj izjavljujem saučešće, da je podsečam na muku.

Na podu dnevne sobe navaljene na zid nalaze se dve uramljene slike. Jedna je oslikani portret mladića, druga je crno bela fotografija nekog hola – iz daljine mi deluje nekako poznato.

Krećemo da unosimo namešaj, ona nasmejana, fina ali malo zbunjena, kaže – da li ste vi sigurni da je on imao toliko stvari, živeo je u hotelu u Virdžiniji, bio je na koledžu, trebalo bi da ima samo par kofera i biciklu… Ja rekoh – ne znam sad ću da proverim sa vozačem, on nam je rekao da ovo unosimo.

Vratim se do Havijera i kažem mu da je gospođa malo zbunjena da nije očekivala nameštaj, samo par stvari i biciklu. Havijer mi kaže da slikam “ime mušterije” da proverimo pošiljku, ja slikam i krenemo da rovarim po kamionu. Ne možemo da nađemo pošiljku, nisu nam je spakovali u kamion.

Havijer odlazi do gospođe da se konsultuje sa njom.

Meni je nešto ona crno bela fotografija na podu poznata. Imam i “ime mušterije”, rekoh da izguglam dok čekam Havijera da objasni gospođi da je došlo do greške i da nemamo pošiljku koju čeka.

Čim sam ukucao ime i prezime mušterije i dodao reč “death” google mi je izbacio odgovor. Taj i taj dečkić od 26 godina poginuo je u junu 2019 godine tako što je auto naleteo na njega dok je vozio biciklu. Nigde nisam mogao da pronađem detalje incidenta, već samo vesti o tome kako je posle nesreće neki umetnik ofarbao biciklu u belo i postavio je kao spomenik na mestu na kojem je dečkić poginuo. Pored toga oslikao je i portret dečkića koji je na nekoj tužnoj ceremoniji poklonio njegovoj majci. To je bio portret koji sam  video na podu dnevne sobe.

Nastavio sam da listam linkove na temu momkove smrti… Onda sam naišao na informaciju koju sam tražio.

Znao sam da mi je ona uramljena crno bela fotografija na podu dnevne sobe odnekud bila poznata, video sam je u sto filmova:

Možda je stvarno poginuo vozeći bicikl.