Ljudi obično za kapital smatraju novac i imovinu. Vremenom sam naučio da je znanje i iskustvo najbolji kapital. Međutim da li je i najefektivniji?

U par primera pokazalo se da su kontakti u kombinaciji sa pravovremenom informacijom i kredibilitetom najefektivniji kapital koji po ulaganju donosi najveću dobit u odnosu na uložen rad, vreme, novac…

Kapital u vidu kontakata, informacije i kredibiliteta posebno u Srbiji često funkcioniše na granici korupcije. Ako se gleda kroz kontekst kriminalne privatizacije 2000 godina – s punim pravom se tako gleda. Međutim u sledećem primeru prosudite sami da li je u pitanju korupcija ili pravilno korišćenje efikasnog “kapitala”.

U Kruševcu su se tih 2000ih privatizovale razne državne firme od kojih je par imalo lokale u centru grada. Jedan od tih lokala u centru grada ima oko 150 kvadratnih metara. Taj lokal je praktično bez para kupio neki gradski lik. Ne bi se moglo reći da je mafijaš, ali iz priče se da skapirati da je imao kapital o kojem ovde pričamo.

Elem, on je imao kontakte u jednoj jakoj domaćoj banci. Imao je i informaciju da banka traži poveći lokal u centru Kruševca. Takođe je imao informacije tenderima-aukcijama na kojima su se pojavljivale firme i lokali koji se rasprodaju.
Sada na scenu stupa kredibilitet. Kredibilitet se može generisati na razne načine, neko ga generiše fakultetskom diplomom neko pametnim poslovnim potezima koji se kasnije prepričavaju – u svakom slučaju smisao kredibiliteta je da u osobu koja ga poseduje druge osobe imaju poverenja po datom pitanju. Ovaj lik je očigledno imao kredibilitet ali nisam siguran koje vrste. Uz pomoć kredibiliteta i kontakta u banci uspeo je da dobije bankarsku garanciju sa kojom je učestvovao na tenderu za kupovinu lokala u centru grada u vrednosti od nekoliko stotina hiljada evra. Uz pomoć informacija znao je kad je tender i kako da učestvuje na njemu. I “last but not least”, uspeo je da se dogovori sa bankom da lokal koji je on sad kupio – banka od njega iznajmljuje a cena mesečne rente je skoro identična cifri koju on banci treba da plaća za kredit koji je dobio da bi i kupio lokal.

Meni je u početku ovo mirisalo na korupciju – jednostavno kako neko može da kupi lokal od nekoliko stotina hiljada evra a da evro svojih para nije dao. 
Međutim kad se stvari sagledaju iz malo drugačijeg ugla, može se reći da je tu ipak uložen kapital. Kapital u vidu informacija, kontakata i kredibiliteta. Te tri stvari često znaju da budu mnogo vrednije od prostog novca.

P.s. Ipak i dalje miriše na korupciju ako se uzme u obzir kontekst u kojem se taj kapital koristi. Odnosno način na koji je kupio lokal nije sporan, ali činjenica da je to lokal državnih firmi koje su propale zbog kraha socijalizma, ratova i sankcija na ovim prostorima i da su radnici koji su te lokale i gradili ostali na ulici a da su svoj radni vek potrošili na pošten rad a ne na kreiranje kontakata, informacija i kredibiliteta. Jednostavno ta činjenica baca drugačiju sliku na ovu privatizacionu utakmicu i kazuje da pravila nisu bila poštena, te da je ta i takva pravila neko iskoristio.