Zato što monitor radi, zato ću i da ispričam. 

Selidbu radimo ja, Kori(cool Jamajčanin kojeg svi gotive jer je vredan i dobar), Hoze(mladi ćutljivi Latinos koji nam je i vozač tog dana a vozači su glavni u timu koji ide na posao, te je on zadužen za komunikaciju sa mušterijom) i mali pametni Amer od 18 godina kojeg smo na kraju selidbe prekrstili u Weedman.

Prvog u mesecu u firmi imamo jutarnji sastanak. Menadžment firme po običaju prvo predstavi cifre za prethodni mesec, onda nam pridikovanja spakuje u sendvič između cifara i ogovaranja konkurencije. Posle tog “sendviča” se hvali “facama” koje smo selili prethodni mesec. 

Posle sastanka padne doručak pa nam ne bude toliko teško što na sastanku moramo da budemo u 6h ujutru.

Sastanak se završio, krećemo na posao u Washington DC. Od Sterlinga(lokacija firme) do Washingtona nam treba nekih sat vremena kada nije gužva, a gužva je.

Posle 2 sata vožnje stižemo na adresu, ispred zgrade nas čeka mušterija, simpatična gospođa koju trebamo da selimo jelte. Drži takođe simpatičnog psa na povodcu. 

Ja prvi izlazim iz kamiona jer sam na suvozačevom sedištu. Znam da je vozačeva nadležnost da komunicira sa mušterijom ali ja sam sad već van kamiona, on ga uparkirava, mušterija je tu pa sam u dilemi da li da joj se ne obraćam ili da joj priđem predstavim se i pozdravim je iako to nije moja dužnost. Da ne ispadne da se “butam”. Rekoh, ma da priđem da završim sa tim.

– Hello Ma’am, i’m Milan.
– WHAT THE FUCK!? Hi, i’m (ime sam momentalno zaboravio, pa je od tog trenutka do kraja znamo kao WTF mušterija), you’ve should’ve been here two hours ago.
– Oh, Ma’am, i’m just a helper, you should yell at my driver about that, he is the “boss” of the team. (šarmiram je dok guzim vozača Latinosa 🙂 )

Inače ona psuje, ali je nasmejana, besna je ali kapira da mi nismo krivi te je prijatna prema nama i govori da će kompanija još da čuje od nje.

Penjemo se liftom do stana jer trebamo da uradimo walktrough – proces gde mušterija provede ceo tim kroz kuću, kaže šta ide a šta ne, šta je od velike vrednosti na šta bi trebalo obratiti pažnju.

Naredna 4 sata pakujemo i snosimo stvari u kamion, nije interesantno za prepričavati. Na kraju četvrtog sata mušterija kaže da ustvari ne želi da nosi monitor od računara te nas pita da li ga neko od nas želi. 

Na takva pitanja sam do pre tri meseca odgovarao sa “maaa jok, no ma’am, thank you verry much…”. Ali danas, posle tri meseca iskustva, umesto snebivanja, odlučno kažem “woow, great, thank you verry much ma’am”. Jeste malo ciganski, ali u Americi su svi “cigani”. Silvester Stalone je porniće snimao u mojem stadijumu našeg “puta ka vrhu” 🙂

Ok. Dobili smo monitor. Srbin, Jamajčanin, Latinos i Amer.

Američki(socijalistički) način raspodele u teoriji:

Ponesen idejom o Americi kao jednom pravednom unutrašnje ekonomskom sistemu, očekujući da će se svi oduševiti mojom idejom, zborim: 
Dakle, napravićemo neku vrstu aukcije-tendera između nas!? Evo ja nudim 5$ svakom od vas da ja dobijem monitor (dakle daću im po 5$ i dobiti monitor za 15$ ukupno što je prilično cool). Ako neko želi da ponudi više, onda super, ostali ćemo da dobijemo neku vrstu “tip-a”, a taj drugi će da dobije monitor. Ja jedva čekao da počnemo da se igramo i bidujemo. Međutim Amer je nešto ćutljiv, Latinos nezainteresovan a Jamajčanin dal ne razume, dal ga ne interesuje, ne mogu da provalim. 
Nisam dobio baš neki feedback od njih, entuzijazam mi je splasnuo pa rekoh, ma ajd posle ćemo da vidimo šta ćemo sa njim.

Američki način raspodele u realnosti:

Posle desetak minuta, dolazi mi Amer i kaže da ima ideju. Kad napunimo kamion i stignemo u kompaniju, kamion po obavezi ide na merenje. U trenutku kada kamion stane na vagu ako na satu bude bilo neparno vreme, ja dobijam monitor, ako bude bilo parno vreme, ti dobijaš monitor.
Mislim se ok, šta god, ja sam hteo da se igramo malo, ali mi se nekako čini da su po ovom njegovom predlogu u toj igri zeznuti Jamajčanin crne puti naravno, i Latinos. Pitam ja Latinosa i Jamajčanina, oni su u fazonu “whatever”. Nije mi pravo zbog njih al nemam baš nešto vremena i živaca da ih ubeđujem da se uključe i bore za svoje. U tom trenutku mi je i sinula slika te prave Amerike samo sam ja uvek do sad bio na strani potlačenih – crnaca, latinosa, a sad sam u fazonu ko vas j… – neću da vas molim, ako vi ne znate da se borite za sebe, što bih se ja cimao. I tako ostasmo mi belci da raspodelimo plen iako smo do njega došli zajedničkim naporima.

Ruski način – viđenje Amerikanca od 18 godina

Pošto o monitoru odlučujemo u kockarskom maniru, ja nabacih da to nije baš američki način, da je to više ruski način, poput ruskog ruleta, jednostavno jer je kocka u pitanju a ne logika. Uh, mali opali kao iz topa. “Ruski način bi bio kad bi ja izvršio invaziju na stan i oteo monitor”. Jao sine, gde me tu ujede. Rekoh, sine mali si, to je CNN način. Mušterija poče glasno da se smeje – inače je profesorka socijologije(social studies) na nekom univerzitetu i seli se u Minesotu, što severnije a možda će i u Kanadu uskoro jer se plaši Trampovih ideja i dela i ne može da ga smisli. Nisam imao vremena da malom Ameru podrobnije objasnim da je to što on misli da je “ruski način”, zapravo “američki način”, samo njega u školi i na televiziji ne mogu da uče tako jer bi to onda bile stvarno čudne škole i televizije koje plasiraju isključivo istine o svojoj državi.

Srpski način:

Pita me Kori(jamajčanin) uz osmeh, a koji je srpski način? Rekoh, srpski način bi bio da ja ponudim jedan način podele, ti kažeš – ne valja taj nači ništa, bolji je moj, Amer kaže glupi ste – moj način je najbolji, a onda ja kažem e kad smo mi glupi a ti si pametan sad ćeš kurac da dobiješ monitor i uzmem motku i polupam ga ispred vas i mušterije, dok ona pada u nesvest od šoka.

Epilog priče:

Prihvatam američki način raspodele – parno/neparno vreme(bez učestvovanja latinosa i jamajčanina). Na putu ka firmi, razmišljam  o “vremenu”. Kad dođemo u firmu obično bude gužve ispred vage. Zamišljam sebe kako nervozno požurujem vozača da stane na vagu da bih uhvatio paran minut, ili pak kako ga mali Amer pritiska da bi uhvatio neparan. Ne sviđa mi se to, pregazićemo nekog u skladištu.
Rekoh, Amere, nije ovo sa vremenom dobro i obrazložih problem sa vremenskim merenjem prethodno objašnjen. Sa Amerima želim da budem načisto kod pravila. Ne želim da im dopustim mnogo prostora za tumačenje. Koga “Hag” i “Međunarodni sud pravde” opeče, i “zakona” o dobijanju monitora od 50$ se boji.
Na moj nagovor, menjamo merenje vremena u merenje težine, dakle ako je izmerena težina neparna, monitor je njegov, ako je parna, monitor je moj. Dogovorili smo se. Napokon neki “sud” da prihvati i sugestiju Srbina.
Ja se nadam da će izaći njegov broj i da će on dobiti monitor jer pravo da vam kažem, ne znamo ni dal radi, a ja ga nemam ni gde, trebam preko pola sveta kasnije da ga vučem.
Vozač ulazi u kamion, izmerio je.
Ja u poslednjoj sekundi kažem – gledamo samo okrugli broj,  ne gledamo decimale.
Vozač zbori – 3000 pounds-a.
Ja dobio monitor 🙂
Ameri bi i dalje da tumači pravila ali nema gde. Odlazi da proveri dokumentaciju.
Vraća se i kaže – stvarno 3000 pounds-a. Tužan. 
Ja bih i da mu poklonim monitor, al ne mogu. Ne da mi predam našu prvu pobedu protiv Amera pred “sudom”. Bitno da je počelo, samo nek se ređaju. 🙂

P.s. na izlazku iz kuće, mušterija trči za nama, pozdravlja se sa svima a na posebno čudan način se pozdravlja sa Korijem Jamajčaninom. Mi nastavljamo, Kori se smeje i pokazuje nam “tip” koji je on dobio 🙂

Ja ne džidžim, Kori ne džidži(svi u čudu!?), Latinosa nismo ni pitali. Mali Amer od 18 godina džidži, Kori mu je prosledio “tip”, posle smo ga zbog toga zvali Weedman.