Ne pričam o fudbalu, pričam o političkoj situaciji u Srbiji. Srbija je tim koji je u problemu. Najsporiji igrači u timu su svesni svojih mana i zato su složni. Otud svaki put kada se bira novi trener, grupa najsporijih igrača stoji uz novog/starog kandidata jer im on daje obećanje da će “igrati” iako baš i nisu za prvu postavu. Tim zato često gubi. Liga i protivnici u njoj su jaki a i sudije su često na protivničkoj strani.
Ova manjina “brzih” igača sedi na klupi besna, mrmlja sebi u bradu. Ogorčena je! Mislili su da je dovoljno da naporno treniraju, da dobro igraju i biće u timu. Ali nije se tako ispostavilo. Kažu ne mogu da podnesu ni trenera ni tim čekaju priliku da ih spazi neki menadžer i da im ponudi papire da odu preko pa makar otišli da igraju i na goroj poziciji nego u dosadašnjem timu, al makar će da igraju i da zarađuju. A žao im je. Vole svoj tim u kojem su porasli, koji ih je odškolovao, gde su stekli prijatelje i uspomene za ceo život. Ono čega se ti igrači ustvari najviše plaše je da odu i da se onda nešto desi, da se tim sredi i da počne da pobeđuje, to bi ih dotuklo.

Navijači su takođe svesni problema, besni i nemoćni. Imaju i oni svoje probleme, rade, uče, izdržavaju porodice, plaćaju porez, karte za utakmicu… Nemaju vremena da se profesionalno bave timom i rešavaju probleme u istom ali su im ti problemi često u glavi. Svesni su kako stvari u timu funkcionišu.

Ja i većina mojih prijatelja smo “navijači“. Ne bavimo se politikom, nemamo vremena i ne želimo njome da se bavimo ali ona u ogromnoj meri utiče na naše živote, često nam je na pameti. Nama kao navijačima je čak dozvoljeno i da glasamo za trenere pa se onda pravi privid da smo ga mi izabrali, ali od kad znam za sebe – u ponudi su nam 3-4 ista trenera i svi oni imaju istoriju loših rezultata, neki su čak optuživani da su privatizovali-prodavali najbolje igrače i novac stavljali u svoj džep dok je klub bio u dugovima. Ovi drugi treneri za to znaju, i posle svakog poraza kažu – ma makar nismo krali pare od prodaje igrača. Čak se drznu da kažu da navijač koji nije za njih, on je onda automatski za one što kradu od kluba pa ga to čini navijačem “lopovom”. Govori se i da je ovaj poslednji “trener” unajmio huligane sa tribina da mlate ove druge navijače koji zvižde.  Oko tima se takođe muvaju neki “menadžeri”, kompanije o kojima mediji ne pišu ali mi se čini da oni imaju više uticaja na izbor i odluke trenera neko mi sami koji ga kao izglasavamo.

Ja kao navijač bih voleo da mogu da navijam za drugi klub al ne mogu. Rezultati mog tima u meni izazivaju ogroman stres i često nezadovoljstvo.  Hoću da pomognem al ne znam kako. Karte za utakmicu kupujem redovno iako mnogi od mojih prijatelja navijača ulaze na tekmu i za džabe jer kažu – “neću lopovima da plaćam ništa” i onda zajedno navijamo i boli nas kad gubimo.

Ovim tekstom želim prvenstveno sebi a potom drugima da stavim do znanja da sam svestan problema i pojasnim svoj stav i internu borbu koju verujem da i mnogi drugi navijači proživljavaju. Dovedeni smo u situaciju da mrzimo trenera i igrače u timu, zviždimo im u svakoj mogućoj prilici a da se sa druge strane nadamo da će naš tim pobediti.