Zamislite da se rodi osoba sa najvećim IQ-om ikad. Da mozak te osobe pamti i procesuira informacije na najvišem nivou ikad i da je sposoban za kreativne stvari u različitim domenima – praktično da postidi Ajnštajna. 

E sad zamislite da se ta osoba rodi i provede veći deo života u pustinji u samoći.  I ta osoba zato ne nauči da govori, da čita i piše, da računa.  Za to okruženje bi moglo da se kaže da ima društveni IQ jednak nuli, i da su osobe koje rastu u tom okruženju osuđene na minimalno ispunjenje svojih potencijala.

E sad zamislite osobu koja ima ispod prosečan IQ i mentalne sposobnosti. Slabo pamćenje i procesuiranje informacija, manjak kreativnosti.

Ali zamislite da se ta osoba rodi u društvu sa izuzetno visokim IQom okruženja – koje je u stanju iz prosečne osobe izvući maksimalan potencijal i priuštiti mu kvalitetan život. Ta osoba bi naučila da govori, da piše, da bude kreativna, doprinosi sebi i ljudima oko sebe – i da ima kvalitetniji život od najpametnije osobe rođene u pustinji.

Ta okruženja u čovekovom životu mogu biti porodica, škola, društvo, prijatelji, posao, država…

Na svetu postoji 195 država. Sve imaju svoj društveni IQ. Šta mislite – na kojoj je Srbija poziciji i u kojoj meri ona omogućava svojim građanima da ostvare svoje potencijale i vode ispunjen život.

Poniženje i vređanje koje građani Srbije trpe sa spoljašnje strane i od strane domaće “elite” ostavljam za drugo pisanije.

Ja o državi razmišljam na tom nivou.  

Ipak, većina ljudi u Srbiji o državi razmišlja isključivo kroz prizmu Tito – Sloba – Žuti – Vučić. I dok ljudi na tom nivou razmišljaju o državi, ta država će i biti “pustinja” iz koje ljudi sa najviše potencijala pod obavezno i odlaze.